Kada je Werner Schwab napisao svoje Prve dame (ili Predsjednice, ili Svete majke), cilj mu je bio preko tri arhetipa s dna društvene ljestvice secirati malignosti potrošačkog kapitalizma. Pritom je ponudio tri različita naslova teksta, znajući da će se ljubitelji postdramskog teatra poželjeti baviti sociološkim, političkim, pa i teološkim aspektom teksta, zasebno. Mišljenja sam da se, zbog Schwabovog intezivnog političkog predznaka komad prečesto čitao na jednoj razini, i najčešće je ona najosjetljivija problematika ostajala netaknuta – ona socijalna.
Schwabova postdramska semioklastična dramaturgija ne otvara prostor za jasnu psihologizaciju likova, i tako njegove junakinje ostaju same u zrakopraznom prostoru punom skatološkog humora, apsurda i političkih prozivki. Cilj se nametnuo sam; našim damama pružiti priliku da priznaju što njih muči osobno, umjesto da krivca traže u državnom aparatu, korporacijskim zavjerama, ili, možda, u religijskim pitanjima. Na koncu, društvo se ne gradi samo destrukcijom postojećeg sistema, već i konstrukcijom budućeg, i to iz temelja.
Na tom putu smo naišli na neke životne istine koje ne smiju ostati neizgovorene. Zašto tamo gdje najviše miriše, najčešće zapravo najviše smrdi, i zašto su prva dama i stara dama jednako usamljene?! Odgovore smo nudili sami, iz svog vlastitog sustava vrijednosti, a da bismo izbjegli dociranje, sve smo obojali kičasto-žovijalnim tonovima. I to ne slučajno, jer istim nijansama su protkane i društvene mreže, mjesta kolektivne samoće u kojoj samuje i prva i stara dama, i ja, i Vi i Vaši.
Bojan Brajčić
Die Prasidentinnen
by Werner Scwab
Performing Rights S. Fishcer Verlag GmbH, Frankfurt am Main, Germany.
IZ MEDIJA:
