HALATAFL je naziv stare vikinške igre koja je kod nas poznata pod imenom “Vukovi i ovce”. Glavno pravilo te društvene igre je da ako vuk propusti pojesti pojesti ovcu, gubi. To je u ovoj duo drami metafora života dvaju karaktera, direktora I ratnika, koje je sudbina spojila višestrukim nitima. Njihov susret se događa pri kraju jednog manje-više uobičajenog radnog dana u kancelariji. Kroz nekoliko dramskih I komičnih obrata spoznajemo da su i jedan i drugi krenuli u životnu borbu, svako na svoj način iz nekog idealizma, Josip na ratnom polju, a Marko na poslovnom. Nakon otmice, za koju se kasnije utvrdi da je lažna i diletantski planirana, dolazi do uzajamnih ispovijesti koje nam potvrđuju koliko su njih dvojica slični u svojoj različitosti i zapravo krvavi ispod kože. Tekst ove dramsko-komične igre, ili socijalne tragikomedije, kako sam je nazvao, suočava nas sa stvarnošću današnje Hrvatske, iskreno, neposredno, ponekad okrutno i sjetno. Nezrela i korumpirana demokracija sa debelo zrelim ratnim traumama, društvo u kojem smo se svi navikli na ukorijenjene anomalije i koje u svojoj administrativnoj tromosti i lopovskoj umreženosti ne potiče pozitivne vrijednosti, te kao da nije sposobno ponuditi ništa osim bijega. Rezime dvaju života kroz jedan ljudski susret i razgovor ova dva čudna karaktera suočava gledatelja s njegovim ostvarenim i propuštenim prilikama poput neiskrivljenog ogledala, potiče ga da se zapita kako je odigrao svoj život s ponuđenim figurama I jesu li okolnosti te koje formiraju karaktere ili je to konstantna bitka s vlastitim mentalitetom, s prostorom i mjestom rođenja. Može li se kroz naša pojedinačna djelovanja popraviti ne samo slika društva, nego I njegov temelj? Mogu li ljudi koji su se svojim životima izborili za to društvo, tražiti da ono bude bolje? Kako izbjeći vrtnju u krugu razočaranja i što učiniti da bi to imalo nekog vidljivog traga u općoj rezignaciji? Postoji li pojedinačni spas ili je potrebno da bude poduprt I organiziran u društvu koje smo stvorili? Ukoliko se taj pothvat prepusti ljudskim slabostima, takozvanom “snalaženju” i pohlepi, koliko daleko možemo dogurati? To su pitanja koja u ovoj toploj ljudskoj priči stoje pred nama. Iako se doima kao svakodnevni razgovor vođen naizgled svakodnevnim, banalnim rječnikom, tekst ove kazališne igra neočekivano nas udara emotivnim, iskrenim eksplozijama i implozijama, te nas potiče da se zamislimo i odemo iz kazališta ne samo zabavljeni, nego i zapitani nad prilikama života kojeg vodimo i u kojeg smo uronjeni rođenjem ovdje na ovom trusnom tlu.