Il bonsai ha i rami corti / Bonsai ima kratke grančice

Giuseppe Nicodemo / Serena Ferraiuolo

Il bonsai ha i rami corti / Bonsai ima kratke grančice

Režija: Giuseppe Nicodemo

Raspored

Stefania Laganini nastala je u karanteni, u dnevnom boravku, između tjeskobe i smijeha.
Serena i ja rekli smo si: „To nije odmor, prisiljeni smo biti doma zbog pandemije! I što sad!?”.
Tako smo ujedinili/kombinirali naše ideje, želje, strasti, filmove i likove koji nam se sviđaju i rodio se lik Stefanie sa svojim svijetom, laganini: dar kazalištu, nama i našoj publici.
Stefania je zabavna žena puna energije: ona ostaje doma, brine se o svojem bonsaiju, snima tutoriale, plete, obožava fitness, dobre stare filmove i votku martini.
Tog jutra, kao i mnoga druga, njezina prijateljica Rosalba dala joj je mnoge korisne savjete, a Alexia, umjetna inteligencija, radila joj je društvo. Ali nešto je, možda posebna pjesma, narušilo ravnotežu koju je bila pronašla te je iznenada bez kočnica započela pričati svoju stvarnu priču bonsaiju i nama.
S osmijehom, ponekad grubim, ponekad gorkim, Stefania nam pokazuje što se krije iza naizgled beskorisnih tutoriala ili previše votke martinija, dok gleda Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, Sophiu Loren u Sve je počelo u Napulju, Lizu Minnelli u Cabaretu ili Livu Ullman u Prizorima iz bračnog života ili sluša Brda su u cvatu Wilme Goich.
Stefania Laganini sa svojim slabostima, svojom hrabrošću i opsesivnošću, pomogla nam je da preživimo u ovom razdoblju, udaljeni od naših obitelji i naše publike. Ona nas je oživjela kao umjetnike i kao ljudska bića. Zbog nje smo lakše razumjeli da se ponekad svi osjećamo kao Stefania: suvremena Penelopa koja, ironično i svjesno, nastavlja plesti i raspletati svoje tkanje i svoj život.

********************************************************************************************************************************************************************************

Stefania Laganini nasce in quarantena, nel salotto di casa, tra angosce e risate.
Serena ed io ci siamo detti: “Non è una vacanza, siamo costretti a casa per una pandemia! Che fare!?”.
Così abbiamo unito idee, desideri, passioni, film e personaggi che ci piacciono ed è nata Stefania con il suo mondo, “laganini”, cioè tranquillamente, pian piano, senza stress: un regalo per il teatro, per noi stessi e per il nostro pubblico.
Stefania è una donna divertente e piena di vitalità: sta a casa, cura il suo bonsai, registra tutorial, fa a maglia, adora il fitness, i bei vecchi film ed i vodka martini.
In questo mattino uguale a tanti altri, la sua amica Rosalba le dà tanti consigli utili; anche Alexia -un’intelligenza artificiale- le fa compagnia. Ma qualcosa, forse una canzone speciale, rompe l’equilibrio che aveva trovato e racconta senza freni al bonsai e a noi la sua vera storia.
Con un sorriso a volte sguaiato e a volte amaro, Stefania ci mostra cosa si cela dietro a tutorial apparentemente inutili o dietro a troppi vodka martini, mentre guarda Marlon Brando ne Un tram che si chiama desiderio, Sophia Loren ne La baia di Napoli, Liza Minnelli in Cabaret o Liv Ullman in Scene da un matrimonio o ascolta Le colline sono in fiore di Wilma Goich.
Stefania Laganini, con le sue fragilità, il suo coraggio e le sue manie, ci ha aiutato a sopravvivere in questo periodo, costretti lontano dalle nostre famiglie e dal nostro pubblico. Ci ha tenuto vivi come artisti e come esserei umani. Ci ha fatto capire che, ogni tanto, ci sentiamo tutti come Stefania: una Penelope contemporanea che, con ironia e disicanto, continua a fare e disfare la sua maglia e la sua vita.

Uloge:

Stefania Laganini:Serena Ferraiuolo