Kad danas nekome odraslom spomenete „Malog princa“, vjerojatno će oduševljeno reći kako mu je to jedna od najdražih knjiga. Većina čak ima i svoje omiljene citate iz tog, najpoznatijeg djela Antoinea de Saint-Exuperya. Mnogi su vidjeli i poneku predstavu tog naslova i svi znamo ispričati o čemu se radi. Ukratko, priča je to o pilotu kojemu se pokvari avion i on neplanirano završi u pustinji, gdje sreće dječaka koji je zapravo Mali princ s asteorida B612. Sprijateljivši se s njim, dječak mu priča o svom planetu na kojem ima jednu ružu s četiri trna, koju stavlja pod stakleno zvono kad je hladno i tri vulkana. Mali princ mu priča i o strašnim baobabima, korovu koje ako se ne iskorjenjuje prekriva i guši cijeli planet te o svom putu do zemlje. Na tom putu Mali princ sreće kralja koji u svakome vidi podanika, na drugome planetu sreće uobraženka koji očajnički treba nekoga tko bi mu se divio, na trećem sreće pijanca koji pije da zaboravi ono čega se stidi, a stidi se toga što pije. Sreće i poslovnog čovjeka koji stalno zbraja, kupuje zvijezde jer se eto on sjetio da bi se dalo kupiti i prodati ono što pripada svima, zatim sretne čovjeka koji pali i gasi svjetiljku jer je takav propis, ne pitajući se ima li on smisla, sreće i zemljopisca koji piše glomazne knjige a da nikada nije bio u doticaju sa stvarnom prirodom koja je za njega tek podatak u tablici.
Na sedmom planetu, Zemlji upoznaje zmiju, cvijet koji zapaža da su ljudi bića koja ne žele pustiti korijene, sreće i lisicu koja mu objašnjava da ljudi vole samo ono što su pripitomili. Ista ta lisica postaje prijatelj Malom princu i otkriva mu tajnu – bitno je očima nevidljivo, dobro se vidi samo srcem. Kroz svoje putovanje zemljom Mali princ spoznaje tu tajnu, shvaća da je ono od čega je pobjegao, a pobjegao je zbog ruže na svom planetu koja je mislila da je jedina u svemiru, koja se pravila važna, upravo ono što može njegov život ispuniti. Da je zbog te ruže i on poseban i da zbog tog odnosa ima smisla postojati, a to se može vidjeti samo srcem. Kad to spozna, Mali princ odlazi zmiji čiji će ga otrov osloboditi tereta tijela kako bi se mogao vratiti svojoj planeti. Prepušta se smrti da bi zadobio novi život. Priču znamo, ali razumijemo li i mi što nam mali princ pokušava reći? Mislim da ne razumijemo. Mi smo svoje planete, svoje živote zarazili raznim baobabima, korovom koji guši naš život. Pretvorili smo se u kraljeve koji u svima drugima vide samo podanike koji postoje da bi nas služili, da bi udovoljavali našim prohtjevima. Da bismo dobili podanike spremni smo ih kupiti, podmititi, prijetiti im…. Postali smo pijanci koji piju da zaborave da se stide toga što piju. Postali smo ovisnici o raznim stvarima koje od nas čine ljušture, praznog duha koje nemaju snage promijeniti se. Pretvorili smo se u umišljene zvijezde, željni pažnje, slave, laskanja lažnih prijatelja jer smo nesigurni steći prave prijatelje, jer se bojimo blizine drugoga koji će biti iskren prema nama. Vidimo u drugima samo svoje neprijatelje koji ugrožavaju našu slavu i otkrivaju našu ispraznost. Obukli smo šminkerska odijela, skupe kravate, satove da bismo privukli pažnju na sebe, na nas poslovne ljude koji imamo vremena samo za zbrajanje, za profit, marketing u kojem ćemo prodavati ljudima oko sebe sve što trebaju i ne trebaju, trujući ih lažnim potrebama. Svoju ispraznost pokušavamo sakriti, zamaskirati znakovljem časti, statusa, skupim satovima, skupim autima …