Nakon više od sto godina od objavljivanja, sa sigurnošću možemo reći da su Priče iz davnine zbirka bajki koja zbližava sve generacije čitatelja.
U svojim svevremenskim pričama, Ivana Brlić Mažuranić stvorila je, ljepotom izraza i melodičnošću jezika, prostor u kojem svako dijete pronalazi ideale koje će nositi kroz život. Vremena su se promijenila, ali vrijednosti nisu. I danas se treba podsjetiti kako tražiti istinu, ili pak kako opet gledati na svijet dječjim očima. Hrvatski Andersen, kako je mnogi nazivaju, svojim je svijetom bajki, raznolikim i šarenim, ispričala najljepše priče hrvatske literature. Šuma Striborova i Sunce djever i Neva Nevićica jasan su pokazatelj kako sustav vrijednosti, ocrtan u mašti, pun fatastike i dinamike, svoje tragove ostavlja i u stvarnosti.
Ulazeći u svijet slavenske mitologije i narodne bajke, Ivana Brlić Mažuranić, idejno i stilski, u svojim pričama naglašava težnju za modernim, a opet njeguje senzibilnost, osjećaj za nijanse i čovjekov unutrašnji život. Iz današnje perspektive, postavlja se pitanje kako projicirati želju za modernim, suvremenim, nečim što je, mada u svoje vrijeme progresivno, arhaično i time udaljeno od novih naraštaja odgojenih u duhu senzacionalizma? Kako arhaično odjenuti u moderno, a pritom ga ne uvrijediti?
U igri figurativnog i apstraktnog željeli smo ostaviti gledatelju dovoljno prostora za asocijacije, svađom chiara i scura, svjetla i sjene, djelovati inspirativno i dopustiti osobnoj kreaciji da se okuraži, a dijalogom staccata i legata održati dinamiku koja je danas nužan faktor svake scenske forme namijenjene djeci.
