Onaj koji skida maske postojećih društvenih uređenja.
Komentira i ono u što se inače ne zadire, i to britko, spretno,
gipko. Sijač smijeha, strah silnika. Još od doba
predrevolucionarne Francuske zovemo ga – Figaro.
Inspirirajući se komedijama francuskog književnika
najpoznatijeg pod imenom Beaumarchais, odnosno
konkretnije njegovom komedijom Figarova svadba ili Ludi dan,
koja je između ostalog poslužila kao temelj Mozartovoj operi
Figarov pir, težnja je bila propitati bez kojih to sastavnih
elemenata opera buffa ne može, a zatim i rekombinacijom tih
elemenata graditi vlastiti izvedbeni materijal.
Iz strukture opere ne preuzimaju se arhetipski odnosi, kao ni
specifične spletke koje čine okosnicu originalne radnje, već se
fokus postavlja na lik samog Figara i sva previranja koja se
događaju unutar njega, koja u svojoj krajnjoj konsekvenci vode
prema cijepanju na dva entiteta čiji zbroj više nužno ne čini
cjelinu. Time se reduciraju sva ostala lica kao i širi narativni
kontekst, a u prvom planu uz već spomenutog Figara razlažu
se ključni pojmove poput virtuoznost, spletka, sukob,
razrješenje, sretan kraj…
Ekvivalent opernoj izvedbi koju karakteriziraju snaga, ali i
istovremena lakoća koja proizlazi iz visokog stupnja
virtuoznosti, dovela je do poigravanja s idejom maksimuma –
kako izvedbenih tako i tjelesnih, unutar kojih se forme tijela
prepuštaju konstantnim izmjenama kroz činove kroz koje se
poigrava s opernim konvencijama i značenjima te se tako gradi
vlastiti narativ u otklonu od originala. Visok stupanj
virtuoznosti i stilizacije otvorili su prostor komentara spram
pitanja poput – što bi to bila „majstorska“ plesna izvedba? Do
koje mjere možemo izazvati virtuoznost pokreta? Od čega je
uopće sastavljen sretan kraj?
