Roman “Sloboština Barbie” prati ratnu svakodnevicu osnovnoškolaca u njihovom tranzitu iz sigurnosti i stabilnosti djetinjstva u svijet odgovornosti i nesigurnosti odraslih. Iako rata ima samo u odjecima, ta svakodnevica osjeća se u otkrivanju podruma, otkazivanju nastave, obvezi igranja s djecom izbjeglicama i njihovim bebama ćelavicama, dok se pravi smisao života nazire u posjedovanju originalne Mattelove Barbie.
Na sceni nema djece, ali djece ima u odraslima na sceni. Tročlana vokalno-instrumentalna skupina vodi nas vlastitim odrastanjem u koji rat sebično prodire. Na svom koncertu sviraju set direktno inspiriran iskustvima iz sloboštinskog nebodera – od čekanja zadnje epizode Twin Peaksa, Eurosonga, Dinastije, zračnih uzbuna i pada „zida zvuka“.
U obiteljima koje bi i dalje vozile Renault 4 da nije postao antikvitet, stvarni odrasli bave se samo vijestima, zbog čega su lutke postale primjenjiviji modeli odraslih. Nisu se bavili ratom, prihvaćali su tranziciju preko noći i besprijekorno usvajali kapitalističke vrijednosti neopterećeni financijskim ograničenjima. Lažni Ken Dr. Kajfeš, najdraža glumica Barbi Crystal iz Dinastije, Ken od Ane M. s facom Roberta Redforda, Bornina Skiper na vespi nekog talijanskog policajca patuljastog gabora i cijeli grad Mattelovih originala profiterske kćerkice Dee, prezentiraju odraslu budućnost svjetliju nego što se prikazuje na Dnevniku.
Roman završava tamo negdje gdje je stao rat, a predstava počinje tridesetak godina kasnije nastavljajući živote likova koje je Maša stvorila. Osim što predstava glazbom reflektira vrijeme i priču iz romana, ulazi s njim u dijalog, nastavlja ga, razvlači, proširuje, stanjuje i čeka vidjeti što nam govori danas kad ga, uz čitanje, i gledamo i slušamo.
“Recite mi bilo koju stvar na svijetu, a ja ću vam reći što ona može postati za Barbi!” Ti mali Barbi časopisi su moju žudnju pretvarali u neizmjerno bolan osjećaj. Eventualno bi noć olakšala patnju, ali svaki novi pogled na taj savršeni svijet razrađen do sitnih i još sitnijih detalja mogao je dotući moje tijelo koje je bilo pred opasnošću da pukne od svih tih silnih čežnji.
Ako bomba pogodi baš našu zgradu i sve postane “zgarište iz kojeg će mjestimice sukljati vatra i crni dimovi”, život neće izgubiti smisao ako čitava ostane moja Barbi u svom kričavo roza kompletiću s malim fluorescentnim luminima, ananasima i bananama, roza-zelenom torbicom u obliku lubenice, sunčanim naočalama te otvorenim štiklicama koje najbolje pristaju uz tu kombinaciju.“