Smrt u Dubrovniku
Utemeljena je na svjedočanstvima sudionika događaja, na predstavi Smrt u Dubrovniku se kontinuirano i intenzivno radilo tri godine. Nastajala je kroz intervjue s više od trideset sudionika ratnih događanja iz svih krajeva Crne Gore i s nekolicinom iz Dubrovnika. Kroz proces kazališnih i društvenih radionica prošlo je nekoliko stotina mladih, sudionika događaja i umjetnika. Zapisi razgovora sa sudionicima tih ratnih zbivanja dio su teksta predstave. U prethodnim desetljećima ti su glasovi u Crnoj Gori bili usamljeni. Danas su to mali zbor. Predstava je javni poziv ostalim glasovima da mu se pridruže.
Predstava pripada onome što nazivamo kulturom sjećanja, nasuprot raširenoj (ne)kulturi zaborava. Cilj joj je suočiti javnost, ponajprije u Crnoj Gori, s istinom o ratu koji se vodio u Dubrovniku i njegovoj okolici. Nesuočavanje sa stvarnom prošlošću plodno je tlo za ponavljanje povijesti. Smrt u Dubrovniku umjetnički je pohod/napad protiv dominantne kulture zaborava i laži. Cilj nije samo suočavanje s prošlošću, istinom i zaboravom, već i s pitanjem odgovornosti – kolektivne i individualne. Također, suočavanje s osjećajem srama. Predstava nema ambiciju procesuirati događaje koji su, to je jasno, u strašno maloj mjeri procesuirani kada je riječ o dubrovačkom ratištu. I to u svakom smislu: pravnom, političkom, povijesnom, etičkom, intimnom…
Naš (prazan) prostor prostor je poetske istine i poetske pravde. One su suptilne i prolazne, ali posjeduju neuhvatljivu, nadnaravnu i trajnu moć. One emaniraju.
Predstava Smrt u Dubrovniku posvećena je istini i pomirenju.